Grad je danas neopisivo pust. Logično je da prve zrake na ovako predivan proljetni dan izmame sve na otvorene terase i javne površine, no danas to nije slučaj. Blagdani su pa ne čudi, no sunce me buni. Nešto je tjeskobno u ovom danu koji kao da nudi najbolje od sebe jer sutra zatvaramo sve prozore, odvrćemo plin i buksamo se u džempere. Volim snijeg, ali u zimu. Na procvale trešnje, žute vrbe, magnolije i ostalo gradsko cvijeće sutrašnjih minus šest bojim se neće ostaviti dobar dojam. Očito se vrijeme, kao i ova godina, pokazalo poprilično nestabilnim i na njega se ne možeš osloniti.
“Smrznut će svo cvijeće i bit će jako teško ustati sutra na ovu hladnoću”, kaže mi baka koja šeće mlađahnu kujicu Eli na istih tridesetak kvadrata livade na kojoj smo Špek i ja odlučili provesti dobar dio jutra.
“Ma meni vam je to grozno teta, zima mi traje cijelu vječnost”, odgovaram nabijajući naočale na nos kao da će me tako još više zaštititi od sunca.
“Iskoristite današnji dan, nema nam druge, a sutra se vidimo na minus šest”, dovrati ona s nevjerojatnom lakoćom.
I hoćemo pomislim. Nije mi nekako problem u tom blagdanskom bluesu i praznom gradu na predivan dan. Nije mi čak ni do hladnoće sutra. Već mi je nekako…zbog promjena. Toliko su stalne, toliko predvidive, a opet se na njih teško naviknuti.
Srećom dan će danas doista trajati dugo, iskoristite ga, jer sutra će snijeg.