Tuširanje.
Taj moment koji imamo samo za sebe pri kojem skidamo svu prljavštinu i nanosimo bogznašto na svoju kožu glumeći da smo sada čisti i mirišljavi. Vrijeme je to i kada (barem u mom slučaju) pržimo kožu do crvenila jer vruća voda toliko paše bez obzira koje je godišnje doba. Oduvijek sam voljela vodu i u njoj se osjećala kao doma, pa u nedostatku one veće otvorene, kupaonica igra važnu ulogu u mojem početku i svršetku dana, a i u plaćanju režija.
To je mjesto gdje mogu razmišljati o apsolutno svemu. Mjesto u kojem vodim unutarnje i vanjske monologe, analiziram dan, život. Naravno, često je tu onih trenutaka u kojima razmišljam o apsolutno ničem. Kroz glavu prolazi propuh, misao koja taj tren dođe u prvi plan ostane, pa se vrlo lako zamijeni s drugom, tad često pjevušim ili recitiram.
“Jebote kak je dobar ovaj regenerator, taj mi je zapravo najbolji, ful mi je mekana kosa zadnjih par puta” prikrade mi se “intelektualna” misao.
“Baš da vidim kaj piše” krenem čitati uputstva.
“Za kosu koja je malo pretjerala sa zabavom. Nanesi obilnu količinu na svježe opranu kosu. Ostavi. Isperi.”
I kosa doista bude mekana.
Osim što me oduševio copywriterski pristup i ne korištenje “bit ćeš najsavršenija uz dodatke riječi i farmaceutskih termina koje, kladim se, i dan danas nitko ne razumije (koenzimi, kjutenovi i slični)”, počela sam razmišljati o primjeni ove slatke fraze i u ostatku života.
Sada netko samo treba patentirati regenerator za život. #tušhub