Nedjelja navečer, povratak od Topolčića. Klasično hranjenje, gledanje vijesti, dokumentaraca i komentiranje svih mogućih i nemogućih aktualnih situacija iz ležeće poze na kauču. Kao i svaki put prije odlaska mama otvara škrinju, špajzu, frižider i kreće “je l’ vam treba ovo, evo ima još smrznutih mahuna – nisi uzela zadnji put, uzmi si od ručka, ponesi za gablec sutra, radila sam knedle…” Ja to stručno slažem u platneni ceker, kako bi izdržalo taj put do i od auta. Uz poljupce, cviljenje psa, “čuvaj se” i “čujemo se”, odlazim prema xy taksiju koji taman stiže pred zgradu.
Veliki crni BMW (toliko se u to kužim), unutra mlađahno brdo od čovjeka, prednji sic povučen gotovo do zadnjeg sjedala, prejak miris vanilije, krunica na retrovizoru i oko ruke, playlista s narodnjacima – sve je setapirano. Ja u kaputu do poda sa šuškavcem preko (jer polarna zima), s pretrpanim cekerom i ruksakom – classy. Vožnja bez razgovora – sve fajn. Skrol. Vozi brzo, ali u tom trenu mi je to ok, samo da sam što prije doma.
Naglo kočenje na semaforu i ceker mi se lagano prevrnuo na sjedalo. Oblije me znoj, jer iako sam sve dobro zaštitila, tartar od današnjeg pohanog je u piksi od vrhnja. Uspravljam ceker i kužim da je na sjedalo ispao ni manje ni više nego smrznuti paradajz. Pukla je, bit će, vrećica za zamrzavanje. Iako bi se opalila smijati, šutke poguram ta dva tri komada nazad u ceker, lagano potapkam led i kao ajde, ne zna on, nema štete, sve ok. Dolazimo do stana, izlazim naravno s desne strane na cestu jer ne mogu s lijeve. Sto slojeva, pretrpana, blokiram promet. Strpljivo on čeka dok ja uzimam ruksak i ceker, bacim pogled na sjedalo, a na sjedalu, u komadićima leda on – smrznuti paradajz – gromada.
“Oprosti neš mi je ispalo”, kažem i nagnem se nazad u autu, puknem od smijeha, uzmem paradajz i uguram ga na vrh cekera.
Domaći je, bakin.