“Uopće ne kužim šta ti pričaš!”
Mrmljao je ljutito, očito sebi u bradu, jer na prvi zvuk njegova imena (njezinom bojom glasa), digao je glavu i razgoračio oči.
“Hej tebe zovem, koliko ti treba da izreagiraš na mene?!”
Vikala je ona ljutito koračajući, blatnjavo-bljuzgavim putem koji je vodio od njihove kuće do autobusne stanice na glavnoj cesti. Kosa joj je bila neuobičajeno raščupana to jutro i to ga je posebno živciralo. Stisnutih šaka i pognute glave koračao je ispred nje, a svaki put kad bi se okrenuo na njen zaziv, njezino zgrčeno lice ga je kao bič još više tjeralo da ubrza. Prigovaranje se pretvorilo u zagušujuć zvuk pomiješan s bukom kamiona koji su brzo vozili cestom, kao da ista ne ide kroz naselje.
“Ništa te ne čujem niti mi je to u planu”,
glasno joj je odbrusio znajući da će ovo još više raspiriti vatru, ali nije se mogao suzdržati. Vikala je o suđu koje stoji neoprano, bojleru koji nikako da popravi, o njegovim čarapama zbog kojih sada smrdi cijela njihova, ionako premala, spavaća soba.
“Još pet minuta do autobusa, onda će prestati, unutra će joj biti neugodno i morat će nositi masku. Maske!! Pa ajde više neka ih uvedu za stalno i svugdje, barem ću ja imati mira, blažene sekunde tišine”, pomisli i trzne se kao iz sna kada je stari, prljavi, ali u voznom stanju autobus stao ispred njih.
S maskama, dohodali su do prvih slobodnih sjedala i sjeli, u međusobnoj tišini. Mumljanje, ustajali miris svih tih ljudi u prolazu, nekakav virus koji hara zrakom, zaglušujuća muzika koja dolazi iz krčečeg radio prijamnika u vozačevoj kabini i muka po spoznaji da je još jedan dugi radni dan pred njima, spustila mu je pogled i u grlo lansirala knedlu tjeskobe.
Uhvatio ju je za ruku, ne obazirući se na ništa i čvrsto ju stisnuo uza se.