Vrijeme

Nikako nije mogla sakupiti sve stvari svojim dugim koščatim rukama dok je jurila po stanu pokušavajući izaći da uhvati zadnje zrake sunca na otvorenom. Sunce je u ovom gradu rijetka pojava, a ako ga i danas propusti bit će to već cijeli tjedan kojeg je mogla prekrižiti u kalendaru sjedeći u staroj fotelji malog podrumskog stana. Sive, prljave i jednolične ulice izgledale su drugačije kada ih je gledala kroz porozne rešetke smještene poviše starog ormara na kojem umjesto vrata već godinama stoji stara dotrajala plahta. Oslabila je i krhkija no inače.

„ To ti je od manjka vitamina” rekla bi joj nekad davno majka…

“Od posla ti je to”, znala joj je reći prijateljica…

“je li to zbog mene?” Šapnuo bi ponekad on…

“Niste u pravu!” Promrmljala je sebi u bradu i izvalila se u fotelju…

“Mislim da je već zašlo”, pomisli i pogleda prema prozoru kroz koji doista više nije ulazila svjetlost.

U vlažnoj prostoriji, guste i duboke zrake svjetlosti male prašnjave noćne lampe, zelenog sjenila, igrale su svoju dramu.

Kako bi netko prošao ulicom tako bi sjena pala točno na stol i tvorila glumce i dijaloge, svjetove i priče, koji ne bi prestajali kada bi ona zaspala, igrali bi i dalje, samo ih nitko više ne bi slušao, a dolaskom prvog prirodnog svjetla, igra sjena bi prestala i vjerojatno se nikad više ne bi ponovila ista.

Možda danas uhvati sunce?

Izglednije je da neće…

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *