Osjetila sam taj miris, osjetila sam ga kao i svaki put dosad, na istom mjestu, u drugom vremenu, pokraj istog lica s drugim izrazom. Gurnula sam ruku u džep, izvadila ključ duboko udahnula i otvorila vrata. Znala sam da si ondje, isti kao i uvijek, da se ništa nije promijenilo, nit će, ikad. U miješanju jave i sna, sulude bizarnosti brzih misli koje su mi prolazile glavom koračala sam istim putem posutim prašinom i psećim dlakama do jedinog osvijetljenog mjesta u malom tavanskom stanu. Bacila sam ih na stol, gledajući prašinu kako se diže i igra na prorezima svjetla koje je dolazilo kroz potrgane drvene rolete. Miris stana jednako poznat, jak, miris sunca što prodire kroz drvene pukotine, miris prašine koju podignu bačeni ključevi, miris umornih kapaka koje ti poljubim dok alkoholni zadah ne uđe u sve pore mog tijela kada me dotakneš. To je taj miris, miris kojeg ću osjetiti i sutra. Miris kojeg napustim kad izađem s prvim pjevom ptica, kad zaključam vrata i spremim ključ u sigurnu udobnost džepa mog kaputa. Taj miris je zaključan ondje cijeli dan, i ne postoji, ne podsjeća me, ne rastužuje, ne dotiče, do trenutka. Tog trenutka kad se ponovo sretnemo. Kad drhtavom koščatom rukom uđem u taj dio kaputa, u taj svijet koji skriva taj miris, miris nas, našeg života. Duboko udahnem i otključam vrata, pa laganim koracima već poznatim putem, po prašini, koju je osvijetlila ona jedna zraka sunca kroz male drvene proreze na tavanskom stanu, do tebe. Do tuge.
Do tuge.
