Čišćenje.
Nije neki najzabavniji posao koji bih odabrala za svakodnevnu razonodu, a ne bi ni on. Pogotovo u životu u velikom stanu, koji nije tvoj, a još ga je austrougarska gradila tako da mora imati sobu za sluškinju jer nitko od visokog puka nije čistio te silne kvadrate. Mi nit’ smo visoki puk nit brijemo na sluškinje, dakle pospremanje u vlastitom aranžmanu. Uvijek nekako muku mučimo s time, pripremamo se danima pa krenemo zajedno. Svatko iz svog dijela stana. Pas, prašina koja od potresa pada više nego ikad, cvijeće, zemlja, lišće koje ulazi kroz balkone… Ima tu posla. Usisavanje je nekako bio moj dio kućanskih poslova jer ga se on užasavao. Imali smo maleni usisavač s kojim sam ja već imala urođene pokrete rukama da mu ne ispadne nastavak. Malen, glasan i slab – smarao je više nego doprinosio. Do danas.
“Idemo u xy po tlačni usisavač, da usisamo svaku poru u stanu i da jednom zauvijek kak’ spada usisamo auto,” kaže on.
“Može”, kažem ja i pomislim (AAAAA IDEMO U XY TAMO IMA I BILJAKAAA).
Istražio je on to dobro, pronašli smo onaj koji izvlači iz poda sve (do fosila *Zagrebačkog kita s Medvednice) i kupili ga. (Kupili smo i dvije maaale biljčice :))
Vidi ga kako vuče, kako ide, oćemo prvo ručak ili idemo odmah usisavati? vidi ga kako radi, ma što je pravi…
Sretni k’o mala djeca.
Da vidimo sad, šta još ne volimo…?!
*Zagrebački kit (Mesocetus Agrami) jedina je vrsta kita koja ime nosi prema nekom gradu koji nema izlaz na more. Prije otprilike 12 milijuna godina plivao je Podsusedom, podno Medvednice koja je kao otok stršala iz prostranog i toplog panonskog mora, a na njenim su obroncima rasli, među ostalima, lovor, palma, eukaliptus.