“Znaš kaj, baš sam ponosna na tebe”
Rekla mi je Iv u nedavnom izlasku u kojem smo sreli jednu moju učenicu s plesa na svili.
“Ja se točno sjećam svoje prve trenerice i koliko mi je bila važna. Kako sam i godinama kasnije htjela da je i ona mene zapamtila.”
“Pa vidiš, kad to tako kažeš. Sjećam se i ja svoje prve trenerice ritmike. Njeno ime mi je čak i tajno pitanje, ako zaboravim i izgubim sve lozinke, a sigurna sam da je pitanje vremena.” – rekla sam i zamislila se. Nad svojim šišmišicama.
Svaki njihov zagrljaj na kraju treninga, tišina na moj povišeni ton i strogoću, neizmjerna sreća ako se sretnemo u gradu, njihova međusobna prijateljstva i uvažavanja. Svaki zanimljiv životni zaključak iz perspektive od 6 do 12 godina… Sve je to više od same vještine.
Jer nekoga učiti plesati, ne znači samo učiti ih ljubavi prema toj umjetnosti, pokretu, upoznavanju tijela, u našem slučaju i akrobacijama, scenskom pokretu, snazi… Znači učiti ih toleranciji, disciplini, slušanju i ne govorenju uglas. Učiti ih razlikama i uvažanju istih. Znači učiti ih da je normalno pogriješiti i da nikada nije kraj svijeta, da se neke stvari u životu moraju raditi polako. Da je važno priznati pogrešku i oprostiti.
Učiti nekoga plesati znači zamisliti se nad sobom i vrijednostima koje kao odrasli kroz dan zaboravimo. Znači prisjetiti se kako je kad su mašta i igra glavni alat, barem na tih sat vremena u danu. Znači usporiti, ponovno se naučiti veseliti slobodnom danu na izletu. Znači bez straha i s malo vjere u sebe prihvatiti svoje dobre i loše strane. Znači zaprljati ruke ako se otvori čokolada. Znači nakon treninga sjesti potpuno umorna s jednim u bradu “uništile su me danas”, ali potpuno napunjena energijom koju ne bih mijenjala za nijednu drugu dosad osjećanu.
Znači osjetiti primanje kad daješ.
“Hvala ti Iv, želim i tebi isto.”