Postoje ta neka mjesta za koja oduvijek znamo da se tamo moramo vraćati. Ta mjesta najčešće su pospremljena duboko u djetinjstvo. Tu i tamo povire kako bi nas podsjetila da i u najgorim trenutcima možemo uhvatiti taj tračak sigurnosti koji nas je držao krotkima od prvih dana koje pamtimo na ovome svijetu. Moje takvo mjesto je toliko snažno u meni da samo kada pomislim na njega, moram suspregnuti suze ili smijeh, ponekad oboje, istovremeno. Iako o njemu razmišljam često, gotovo svakodnevno, povezujem ga i s dragim ljudima, pa je uvijek nekako sveprisutno u mojoj stvarnosti. No, ipak me nekako najviše obuzme s prvim danima ljeta, ali ne službenim prvim danima, već onim danima kada prvi put u godini osjetim stvarnu toplinu sunca na koži i kada bez grča mogu opustiti ramena i zatvoriti oči samo da tu ugodu osjetim do najudaljenijih dijelova vlastitoga bića. Sada su nekako došli ti dani. Svakim udahom i svakom sekundu koja prolazi i koja me udaljuje od te iste mladosti od koje sve počinje, osjećam kao da sam joj ponovo sve bliže, kao da samu sebe vučem tome da jednoga dana taj krug zatvori.
Kako bi ondje bilo pisati?
Vjerojatno jednako divno kao i kako je bilo maštati što ću biti kad narastem. Tih nekoliko tjedana godišnje koje bi provodila ondje, značilo je ponekad više od svih preostalih tjedana u mjestu koje sam zvala domom. Mašta je, imam osjećaj, tada bujala u svakoj pori moje kože, a beskrajno dugi ljetni dani i još duže i mračnije, svježije zimske noći stvarale su oko mene i u meni ono od čega sam satkana danas.
I danas obožavam miris bakine kuće. Znam kako miriši zrak kad izađem iz auta ili vlaka u tom svemiru. I dalje pamtim boje koje su drugačije ljetima, zimi i u jesen i proljeće.
Znam kako bi trebala izgledati jutra, a kako završavati dan.
Tamo je za mene to nekako posloženo.
Samo od sebe.