Živim u gradu već 33 godine. Jedan od tih života dogodio se u Gundulićevoj. 40. Između dva nova vala, kako sam se često znala zabuniti. Tamo smo živjeli mi. Nas dvoje i pas. Okej, živjeli smo i s cimerima, prije toga, no tih godina kad je protreslo grad, kad je pandemija zavladala svijetom, a naši nemiri i previranja konačno sjeli na mjesto, u tom stanu smo bili mi.
Miris tog stana bio je drugačiji od ostalih starozagrebačkih stanova. Stropovi su bili visoki i bio je ispunjen starim masivnim drvenim namještajem, no mirisao je lijepo, na prozračnost. Mirisao je i na kuhanje.
U proljeće, ljeto i jesen, drveće iz parka u dvorištu preuzelo bi glavnu ulogu, ptice bi pjevale, grane šuštale, a miris zemlje i trave, kao da smo u kakvoj šumi, ispunio bi se cijelom dužinom svih 200 kvadrata.
Kuhinja je gledala na park. I oba balkona. Nekako uvijek mislim da smo ih u te 4 godine premalo iskorištavali. Mogli smo više, ali kao i sve ostalo, mogli smo.
Zimi bi se omaglili prozori na kuhinji, među biljkama koje sam vješto uzgajala. Pod su prekrivale crno bijele pločice, a zidove lamperija, brodski pod iza kojeg su navodno bile prekrasne secesijske pločice. Nikada ih nismo vidjeli.
Iz dnevnog bi se čuo svaki automobil koji bi sa zelenog vala skrenuo u Gundulićevu prema Ilici. Zimi bi svjetla automobila, zajedno sa božićnim ukrasima nas strujnim kablovima izgledala kao veliko okićeno božićno drvce. S desne strane pogled u Botanički vrt, s lijeve pogled na Gornji grad, na Stross.
Vrata bi se otključavala velikim ključem s mehanizmom kao u kakvog dvorca. Trebao si točno znati kako. Eh koliko sam videa snimila da bi u stan mogli ući prijatelji koji su zalijevali biljke kada smo odlazili na more.
Rubčić, 1. Kat.
Sjećam se kad smo odlazili iz stana. Pokupili smo i posljednju stvar i stali pred praznu sobu. Nisam osjećala preveliku tugu i nostalgiju, znala sam da je to kraj jedne ere i početak neke nove, uzbudljivije ljepše. Ni u ludilu nisam mogla zamisliti da je to KOMPLETNO kraj jedne ere, no to ću saznati tek dva mjeseca kasnije.
Rezidencija, tako smo joj tepali. To je uistinu i bila. Rezidencija naših snova.
