Bila je to mala kućica, ništa posebno. Ono što ju spašavalo da se izgubi u moru istih, predivan je vrt koji ju je okruživao. Divlji, a uredan, sa sitnim đurđicama u proljeće i šarenim tulipanima. Dugo usko dvorište koje je vodilo od ograde do kuće nadvila je vinova loza koja bi ljeti stvarala hlad, a zimi otvarala nebo. Nama klincima gušt je pričinjavalo branje grožđa (uvijek s velikom mjerom opreza jer su se među grozdovima skrivale štrige, a ako ti one uđu u uho, gotov si). Raslo je svašta u tom vrtu, a mogao si se komotno sakriti među žbunje i vrući ljetni gradski asfalt zamijeniti hladom. I danas osjetim miris tatinog roštilja nedjeljom dok iz kuće dopire zvuk formule na televiziji. Lavež psa, smijeh mog brata, mamina i tatina prepričavanja dana. Ipak, ništa me ne može toliko prustovski baciti u djetinjstvo kao jedan poseban miris. Miris jorgovana. Na samom rubu vrta tik uz cestu rastao je jorgovan, kralj tog žbunja. Onako divlji, isprepleten s ogradom, s velikim ljubičastim cvjetovima koji su pojili mirisiom cijelu ulicu. Znala je mama vikati kroz prozor na namjernike koji bi trgali grane da si za vazu ponesu pokoji cvijet našeg jorgovana. Običavala je u prvoj cvatnji odrezati koju granu kako bi naša kuća otvorila proljeće. Prema njemu se gajila posebna emocija. Sjećam se jednom nesreće u kojoj je vozač u sitnim jutarnjim satima izgubio kontrolu nad vozilom i zabio se u našu ogradu. Taj zvuk koji nas je probudio. Kako smo istrčali na cestu svi onako slinavi, vidjevši čovjeka gotovo neozljeđenog, kroz glavu mi je prošlo – dobro je, nije pogodio jorgovan. Čudne su te neke zavisnosti o cvijeću, biljkama, kući i djetinjstvu. Pitam se, koliko su u nama snažne slike koje nas čine nama samima? Koliko su važne? Što nam čine? Koliko nas određuju? Nemam kraj, a ni odgovor.
Rekla sam da ću napisati priču o jorgovanu… Nisam baš zadovoljna.