Hoću li ja doista postati taj lik? Ona tetka koja se nikad nije udala. Ona koja nosi leopard tajice i sumnjivo donje rublje, koja ide na gimnastiku i ples iako je u poznim godinama, koju i dalje škicaju mlađi šezdesetogodišnjaci. Ona koja kad zapali cigaretu i krene u priču sjedaju i konobari i liječnici. O jebote. Ne znam što da mislim. Znam da rane tridesete realno ne znače ništa, da se ljubavi nakupilo i ispralo u životu pa barem mogu reći da sam živjela. Da se do sada jelo, pilo, putovalo bančilo, da se ozbiljno i dubokoumno brazdilo, da se umjetnički izražavalo i boemski živjelo. Da se živi tako i dalje. Pa da je valjda zato to i problem. Oduvijek sam mislila da sam ja taj lik koji će imati super lika i s njime imati djecu, obitelj, zajednicu. Mislim to sam i imala, u dvadesetima. Bez djece. Skoro. S otkucajem tamo negdje 32 stvari su krenule rapidno nizbrdo barem što se tiče ovih standardnih društvenih normi. Druga strana ova koju boli briga za norme itekako i dalje ide rollercoasterom. Tek sada si samosvjesna mlada žena, s uspješnom poduzetničkom karijerom, umjetničkim izražajem, stanom u centru grada (rentanim jer možda i nisi još toliko uspješna poduzetnička priča), autom, društvom omiljenih ljudi, ali ne omiljenih svima, već dovoljnima. Zabava i posao, ja i moje slobodno vrijeme. Vrijeme za misli, hobije. Vrijeme za odabir kako ga provesti. Kako to moja majka nije imala, a ni baka, a prabake da ne spominjem.
“Bolje se nemoj udavat nego da se udaš za nekog ‘ko će te zajebavat cijeli život – i dan danas mi kaže majka. Opet, kad ju uhvati realnost, suznim mi očima zna reći
pa nećeš valjda ostati sama, a da se vratiš njemu? Pa barem da imaš obitelj. I meni i tati je bilo teško, ali barem smo imali jedni druge.
Tu stanem.
Znam da i ona i ja znamo da sam dobro. Ipak, znam da i ona i ja znamo da još dok kucaju tridesete postoje neke šanse da donesem neki podmladak na svijet. No godine jure, brže od seljačina po Branimirovoj. Hoće li sva djeca koju ću maziti, voljeti, kojima ću kupovati stvari biti tuđa djeca? Uvijek kuma nikad majka (bila je, meni zapamćena, rečenica iz jednog realitija u koji su se prijavljivali neostvareni ljudi). Čeka li taj scenarij i mene?
Bolje da si sama sada nego da ti je Netko Krivi natorbal klinca pa da i njih i sebe šlepaš kroz život.
Rekao mi je nedavno bivši kolega. Ma u pravu si istina. Dobro sam. Samo me eto ponekad, uz sva ostala, namuče i ova pitanja.
Samoća je divno stanje, prepuno tebe. Nekad se trebaš vratiti sebi. No nekad trebaš i druge. Kakve? Pa valjda i to skontaš po putu. Ili ne trebaš. Pa u kasnim sedamdesetima ideš na frizuru, s frendicama u kazalište, tuđoj djeci daješ za bombone ili za vape (što je već in), šivaš haljine kod krojačice i pišeš te svoje pjesme jer uskoro ćeš objaviti zbirku.
Stara, ako nisi do sad…