Bitoljska. Tako se zove ulica u Donjoj Kustošiji gdje smo živjeli kao podstanari u kući jedne bake koje se sjećam tek u magli i s nekih obiteljskih fotografija, s tek poznatim prezimenom Krompolcka. Pamtim da je voljela mačke i da ih je u prednjem i stražnjem dvorištu te kuće bilo mnogo. Pamtim i ljuljačku iz stražnjeg dvorišta zbog koje sam dobila prva razderana leđa jer sam se dječačko inženjerski pokušala rukama uhvatiti za ogradu iza sebe i ljuljati nogama. Pamtim i podrum jer smo se u njemu skrivali kad je bio rat (jedući kroki kroket), sjećam se i starog radija u kuhinji na kojeg smo snimali moje i bratovo pjevanje, ta kazeta još negdje postoji. Sjećam se i djeda mraza kojeg je familija angažirala da nam dođe tog jednog Božića te kako su ga stariji bratići prokužili, a moj mali brat mu je skinuo bradu dok mu se pokušavao popeti u krilo. Sjećam se i jedne nedjelje i nekog crtića na televiziji u kojem su šišali ovce, a mi smo se spremali na moju predstavu iz ritmike koja se održavala u zagrebačkom SC-u. Sjećam se i kad sam prvi put vozila bez pomoćnih kotača po ulici – gledala sam u nebo i razmišljala o tome kako je divno ovo uspjeti. Još i danas mi je nevjerojatno koliko jako sjećanje imam na taj osjećaj i trenutak, kao da sam već onda bila u zrelosti kao primjerice sada. Nevjerojatno mi je jer smo iz te kuće iselili (u tri ulice dalje) s mojih napunjenih 6 godina.
No, sva ta sjećanja nisu ni blizu onom na Nenada koji je također kao podstanar živio u dvorišnoj kućici, iste te kuće. Nisam ga puno viđala, no sjećam se da je bio visok i plav, nosio je rokersku kožnu jaknu i gitaru na ramenu. Izgledao je kao Brendon iz Beverly Hillsa, samo plavi. Doslovno, ne znam kako sam mu zapamtila i ime. Ponekad bi došao do mene i brata, kada bi se u dvorištu igrali s Tinom – susjedom koja nas je ponekad znala čuvati. Sad kad razmislim možda je Nenad dolazio više radi nje, a ne radi nas (to bi objasnilo njihovo šaptanje preko ograde koje mi je tada bilo potpuno nerazumljivo). Oni su bili otprilike istih godina, dvadesetak.
Nenad nas je samo jednom pustio u svoj stan, danas bi to nazvali mini garsonijera. Sjećam se da su mu zidovi bili oblijepljeni posterima – ne sjećam se kojih izvođača, soba je bila prepuna ploča, s jednom biljkom kraj prozora i neobično niskim krevetom – danas san svih hipsterskih stanova. Možda sam bila malo zaljubljena u Nenada, ako s pet uopće možeš u nekog biti zaljubljen (ako si ja vjerojatno da). Mislim da nam je tad čak i nešto odsvirao, a često nam je dao siću pa smo odjurili u dućan na kraj ulice po sladoled.
Znam da jednog dana Nenada više nije bilo u dvorištu, a ta je mala kućica ostala zaključana. Vjerojatno je u odraslom životu tome prethodilo svašta, no u lenti vremena jednog djeteta puno se toga pogubi u vremenu od ljuljanja bez ruku do vožnji bez pomoćnih kotača, pa se međukoraci u odraslim situacijama ni ne primijete. Znam da sam pitala mamu i da mi je rekla da je on otišao i neće živjeti tu više, mislim da je spomenula vlak.
Od tada su meni kolodvori, koji su mi kao djetetu bila doista česte destinacije, postali još zanimljiviji. Zamišljala sam Nenada kako ide u neke super pustolovine, s gitarom na ramenu, crnim kožnjakom i plavom zgeliranom kosom. Tko zna u kakve pustolovine.
Vjerojatno stvarnost nije ni približno romantična i zanimljiva kao sjećanje jednog djeteta s upijajućim umom, pa možda bolje da ni ne saznam. Ne znam kako sam se sad sjetila ove priče i njega i djetinjstva, gledala sam Potjeru, bit će da je neko pitanje bilo okidač.