Često se sjetim kako se teško bilo kretati među svom tom gomilom ljudi. Zveket čaša, jeftinog posuđa i francuske šansone nadglasava jedino grohotan smijeh namontiranih dama koje su se uredile kao da im je ovo posljednji bal u životu. Miris prejakih parfema miješa se s ustajalim vonjem alkohola i dimom cigareta koji se uvukao u tapecirane sofe. Nekada snažni grimizni tonovi sada tek naviru ispod sloja žute fasade nikotinske boje. Nekada je ovo bilo mjesto susreta, danas je, čini mi se, susret ovdje toliko odbojan. Pokušavam hodati kroz ljude koji stoje držeći čašu u ruci toliko čvrsto kao da je ona jedini oslonac koji ih drži stabilnima. Ne znam je li toliko glasno ili se moja tišina toliko navikla na vlastiti prostor da joj i svaka najmanja buka smeta. Neobično je na ovakvom muškom mjestu vidjeti toliko žena, a da one nisu tek privjesak polupropalim bogatašima. Kao da su svi izašli iz svojih podrumskih vlažnih stanova u ljušturama modeliranim samo za ovu večer. Pronašla sam mjesto u kutu, pored jedne od sofa na kojoj ocvali bogataš vidno maloljetnoj djevojci pokušava objasniti kako je stekao svoje milijune. Ona jasno ne može dokučiti da ih je do sada vjerojatno već sve izgubio. Smješka se i uvija kosu, a na svaki njezin hihot meni se okreće želudac, a tjeskoba negdje iz dubine trbuha raste do grla, gdje me počinje gušiti. Koliko još moram biti ovdje? 15 minuta. Toliko mogu. Ne znam zašto smo odabrali ovo mjesto za susret. Bit će da dugo nije bio u gradu pa ne zna da je ovo mjesto postalo groblje. Da je teško sad ovdje vidjeti ulaštene plesne cipele i zgodne mladiće koji pitaju pristojne djevojke za ples. Sada su stolovi pretrpani drugorazrednom hranom i jeftinim šampanjcem koji se služi u ostatke nekadašnjeg zlatnog servisa. Dame se srame jesti, ali zato korpulentan čovjek duge masne crne kose, jede debelim prstima, ostavljajući komadić po komadić po svojoj neurednoj bradi. Ubrusi puni mrlja od brisanja ruku. Proliveno crveno vino na sivim, od pranja istrošenim stolnjacima, dobar je znak da je već kasni sat. Drugačije se to ne može primijetiti. Ovdje su prozori visoko gore zabijeni daskama. Prirodno svijetlo ne ulazi. Prašina po osakaćenim nekada kristalnim lusterima pravi je odraz ocvalog sjaja nekadašnjeg kultnog mjesta.
“Jedva sam te našao, ovdje je popriličan raspašoj.”
Kaže mi on i razvuče lice u najljepši osmijeh u cijeloj prostoriji, namigujući prema tipu koji i dalje prstima operira po stolu.
“Da, a sigurno nismo vidjeli ni pola.”
Sjela sam, on je otišao po piće.
Dok se probijao do šanka kroz tu gomilu razbacanih duša, razmišljala sam koliko se zapravo dugo nismo vidjeli. Izgledao je isto kao i kad sam mu zadnji put mahala na odlasku. Usko tanašno tijelo na kojem je bilo vidljivo mnogo ožiljaka, skrivao ih je kako je mogao, pa bi i ljeti nosio duge rukave. Ostaci djetinjstva, zar ih nemamo svi? Odgovarao bi kada bi ga netko za iste upitao, a takvi su bili rijetki. Ja ga se primjerice nikada nisam usudila pitati. Bilo je nešto toliko blago i dobro u njemu da sam se bojala da bi preveliku ljutnju u meni izazvala spoznaja da je njemu netko mogao nauditi.
Maks nije imao nikoga, a bio je svačiji. Svaki put kad bi se pojavio u gradu, ja bih se samo prepustila pa bi redovito završili na opskurnim mjestima, poluzatvorenim i oronulim gradskim kavanama, onim kafićima uz rijeku u koje gotovo nitko ne zalazi. Na sajmištima i periferiji. On bi ushićeno pričao kako je ploviti morima, jesti u zemljama u kojima beštek kakav mi poznajemo ne postoji. O ljudima i čudnim životinjama, običajima kakve smo mogli samo čitati u knjigama koje odavno nisu dobila svoja nova izdanja. Nije se bojao ljudi, dapače, volio je ući u njihove najdublje intime. Ondje gdje su potpuno goli, lišeni svih obrazaca ponašanja i normi, ondje gdje su inače sami. Zato su mu se valjda i svi otvarali, zato sam mu se vjerujem, otvarala i ja. Samo što moje priče nisu bile ni upola zanimljive kao što su bile priče njegovih likova. Njegovih suputnika i supatnika. Često sam se pitala izmišlja li. Obogaćuje li priču samo kako bi nama, koji smo ostali sidriti u kišnim i vlažnim gradovima držeći se za neku strukturu, uljepšao dan i obogatio maštu tim predivnim krajolicima svijeta koje realno nikada nećemo posjetiti.
“Ovo ti je za sestru, a ovo daj roditeljima.”
Sjeo je pored mene noseći dva točena piva rezana točno onako da se neprimjereno puno pjene slijevalo niz čašu. Gurnuo mi je u ruke dva smotuljka u kojem su bile sjemenke.
“To su sjemenke palmi iz Afrike. Palmama treba barem sedam godina da narastu, a mogu živjeti i preko 200. Želim da u vašem vrtu navrše barem toliko.”
“Koliko 7 ili 200?” Dobacim uz smijeh i odmah se vratim u ozbiljnost.
“A meni nisi donio?” Kažem uvrijeđeno.
“Za tebe imam bolje iznenađenje, no to ćemo kasnije. Hajmo prvo malo uživati u ovom balu koji je grad priredio samo za nas.”
Smijali smo se i plakali, pričali i laprdali. Maks mi je bio kao stariji brat kojeg nikada nisam imala. Maks je bio svačiji stariji brat. Jednako je govorio sa mnom, kao i s cijelim propalim establišmentom koji je ispred nas vodio svoju beskrajnu bitku opstanka. Uz njega sam se ondje osjećala sigurno. Vjerujem da sam tada pomišljala kako bih se vjerojatno tako s njim osjećala bilo gdje na svijetu, pa i na tim opasnim teritorijima gdje on redovito odlazi.
…
Zalupio je hladnom kvakom ta velika drvena vrata i izašli smo van u već debeli mrak. Došetali smo do pristaništa gdje su se nalazile kabine u kojima bi mornari odmarali prije daljnjih velikih puteva. Iako je imao obiteljsku kuću, tamo malo niže prema borovoj šumi. Maks nikada nije spavao ondje. Kabine do mora bile su njegov odabir. Otvorio je vrata, upalio svijetlo i odmaknuo maleni trošni lavor. Ondje se nalazio još jedan, boljeg stanja u kojem se nalazila malena kornjača.
“Majka joj je stradala u požaru koji je zahvatio otočić blizu Galapagosa gdje su se gnijezdile. Uspio sam spasiti jedino nju. Putovala je sa mnom dosta dugo i sada je dovoljno odrasla da se možeš neko vrijeme brinuti o njoj. Znam da si ti jedina osoba koja će to moći. Nakon nekog vremena odnesi ju u zavod tu niže u luci, ondje će ti jedan gospodin Steve pomoći da ju zajedno vratite na njezin otok. Ti ćeš ići s njom. Taman ćeš tada dovoljno stasati. Ja sam to riješio s njim tako da ne brineš. Kada dođeš na otok, znat ćeš da sam tamo bio i ja, pa se kvragu sjeti i starog Maksa koji put. Je l’ može?”
“Svašta!” Pomislila sam. Pa sigurno ćemo tada zajedno otići na Galapagos. I mama, i tata i sestra i ja i Maks koji će biti naš vođa.
Namignula sam mu i rekla može. Poljubio me u čelo i pristojno zamolio da krenem kući jer on mora na odmor prije sutrašnjeg puta. Nije mi rekao kamo ide. Nije to nikada činio, pa nisam ni pitala. Mahnula sam mu kao i svaki put do sada i sakrila kornjaču pod maramu da joj ne bude hladno.
Bio je to posljednji put da sam vidjela Maksa.
Pisma su prestala pristizati, a njegov brod više nikada nije uplovio u luku. Godinama kasnije otputovala sam na Galapagos. osjećala sam da morala. Potajno sam se i nadala da ću ga pornaći tamo. Kralja na svom otoku. No nije ga bilo. Korni je tamo prihvaćen u prihvatilište za divlje kornjače i živi životom kakvim bi trebao.
A ja, sjetim se Maksa i danas, kvragu pa kako ne. Mornara koji je otišao s morem, moru. Možda zbog njega nikada nisam ni otišla iz grada, jer sam se nadala da ću ga sresti, kako onako mršav, vragolastog širokog osmijeha dolazi iz ugla.
Foto: Ana-Marija Topolčić