TRRRRRRRRRRRRRT!
Može li glasnije? Zavapila sam i čim sam otvorila oči iste sekunde požalila. Svijetlo je padalo u sobu kroz prašnjave rolete, na veliku hrpu odjeće koja je davno trebala biti bačena na pranje. Ostaci hrane na stolu klatili su se preko prljavih ubrusa, a pomak rukom da ugasim budilicu pokrenuo je domino efekt praznih staklenih boca u čijim se zvukovima mogao prepoznati zvuk nekog davnog tuluma kojeg se više ni one ne sjećaju. Ustat ću, govorim sama sebi u bradu, dok pokušavam staviti u usta komadić čokolade koji sam pronašla na papirima zatrpanom noćnom ormariću. Ustat ću, čim se još malo odmorim. Odmor – od čega, od onog što me umorilo ili od onog što će me tek umoriti kada zakoračim u ovaj dan. Samoće sam se nekada bojala, a sada me strah da jedino bez nje ostanem. Jer što me čeka kad izađem? Ono što vidim ispred sebe, kaos i nered, samo u većim razmjerima, kaos i nered koji nisam stvorila ja već svi ostali koji se vani kreću u istim svojim stahovima i slikama onog što su već proživjeli. Kako da težim novom, kad znam da je sve što me čeka kad izađem, pokušaj oživljavanja sjećanja i zamišljanja nečeg boljeg, a sadašnjost prolazi u nemogućnosti da se sama izmjeni. Dosta filozofije za jedno presunčano jutro, govorim si u bradu i pokušavam sakupiti komadiće onog što je ostalo čitavo i čisto, kako bi navukla na sebe ulogu s kojom ću hrabro iskoračiti u sunce.