Bitoljska. Tako se zove ulica u Donjoj Kustošiji gdje smo živjeli kao podstanari u kući jedne bake koje se sjećam tek u magli i s nekih obiteljskih fotografija, s tek poznatim prezimenom Krompolcka. Pamtim da je voljela mačke i da ih je u prednjem i stražnjem dvorištu te kuće bilo […]
Autor: Ana-Marija Topolčić
U čemu si najbolja?
“U čemu si najbolja?” Pitali su me prije dosta godina na jednom razgovoru za posao. “Mislim da ću to tek saznati” Odgovorila sam i odmah počela overthinkati – zvuči li to bahato, neprofesionalno, glupo, neambiciozno, nedefnirano, hrabro, debilno…? Posao sam dobila. Voljela sam ga i usmjerio me u manje više, […]
Naša treća izvedba
Spustile smo se iz zraka. Ti prva. Ja sam završila i kleknula pored tebe u poziciju. Završila je naša točka i spremne smo za nastavak u grupnom dijelu izvedbe. U tom dijeliću sekunde dotaknula si me prstom po prstu. Bez pogleda, bez ikakve druge reakcije, kratko i neprimjetno. Točno sam […]
Rezidencija
Živim u gradu već 33 godine. Jedan od tih života dogodio se u Gundulićevoj. 40. Između dva nova vala, kako sam se često znala zabuniti. Tamo smo živjeli mi. Nas dvoje i pas. Okej, živjeli smo i s cimerima, prije toga, no tih godina kad je protreslo grad, kad je […]
Ona tetka s leopard tajicama
Hoću li ja doista postati taj lik? Ona tetka koja se nikad nije udala. Ona koja nosi leopard tajice i sumnjivo donje rublje, koja ide na gimnastiku i ples iako je u poznim godinama, koju i dalje škicaju mlađi šezdesetogodišnjaci. Ona koja kad zapali cigaretu i krene u priču sjedaju […]
Čekaj pa ja nekoga učim plesati…
“Znaš kaj, baš sam ponosna na tebe” Rekla mi je Iv u nedavnom izlasku u kojem smo sreli jednu moju učenicu s plesa na svili. “Ja se točno sjećam svoje prve trenerice i koliko mi je bila važna. Kako sam i godinama kasnije htjela da je i ona mene zapamtila.” […]
Bakina knjiga s kolačima
Toga dana padala je velika kiša. Mislim da je bio utorak. Izašla sam ispred zgrade čekajući taksi. Nisam uzela kišobran, pa sam osjetila svaku kap koja mi se odbijala niz glavu, pa uz tijelo. Evo ga. Mama je sjedila unutra, šmrcava i nateknutih očiju. Prije dva dana se vratila s […]
Mornaru…
Sjetila sam se Maksa, kvragu pa kako ne. Mornara koji je vjerojatno otišao s morem, a nama za kraj ostavio još jedno iskustvo, onako kako je to samo on znao.
Ušće
Na jugu gdje nema razlike između izlaska i zalaska boje su roze i plave, a voda slana i slatka. Ovdje vjetar nosi zmajeve čija su šarena krila raširena visoko iznad mora, rijeke, kopna.
Morski 1
Properi kroz vodu misli koje su se nakupile u vremenu od mora do mora.