“U čemu si najbolja?”
Pitali su me prije dosta godina na jednom razgovoru za posao.
“Mislim da ću to tek saznati”
Odgovorila sam i odmah počela overthinkati – zvuči li to bahato, neprofesionalno, glupo, neambiciozno, nedefnirano, hrabro, debilno…?
Posao sam dobila. Voljela sam ga i usmjerio me u manje više, smjer kojim idem sada.
Ako uopće postoji “smjer”.
S vremenom sam shvatila da odgovor na pitanje još nemam.
U većini stvari koje radim sam dobra, u nekima više, u nekima manje. Sve izvodim na neki svojstven način.
Čitajući brojne “savjete za uspjeh i ispunjen život” jedan se gotovo uvijek provlači – nađi ono u čemu si najbolji i to guraj”.
Padam na ispitu.
Zašto ne bi bilo dovoljno da ti je dovoljno biti “samo okej” u onome što voliš, radiš?
Jer puno je toga što ćeš tek zavoljeti, isprobati, u čemu ćeš se okušati. U nekim danima uspješnije, u nekima manje uspješno. Važno je u svemu uživati, zabavljati se, upijati i prenositi znanje, ne mora baš sve biti natjecanje, zar ne?
To gledamo na televizoru, semaforu…
Tko bi stalno ganjao silne medalje?
Zlato i sjaj?
Za mene – u outfitu.