Toga dana padala je velika kiša. Mislim da je bio utorak. Izašla sam ispred zgrade čekajući taksi. Nisam uzela kišobran, pa sam osjetila svaku kap koja mi se odbijala niz glavu, pa uz tijelo. Evo ga. Mama je sjedila unutra, šmrcava i nateknutih očiju. Prije dva dana se vratila s puta na kojem je promrzla, jer turistički obilazak Sarajeva u studenom zapravo nikad ne zvuči kao dobra ideja. A kaj ćeš, starost ludost, šapne mi i zagrli me kako samo mama može.
Vozili smo zelenim valom, kroz guste i teške oblake koji su se spustili gotovo do asfalta. U daljini se mogao vidjeti horizont, samo se nije spajalo nebo i more, već smog i sivilo betona. To su sad ti dani kad se u Zagrebu često dogodi da uopće ne svane. Vozili smo baki. Nekada bismo baki vozili u one druge krajeve, toplije, zelenije. Pored rijeke, gdje se vjetar mogao čuti svaki dan. Miris zemlje, stare lipe u dvorištu i masivne peći na drva.
Kako je sada tamo?
Možda su i tamo sive kaplje napravile ovakve pejzaže. Ne znam.
Baka je sada ovdje, u ujninoj kući, u našem starom kvartu. Onom radničkom, tamo na zapadu, nakon okretišta. Pametnije je tako, svi smo se složili, pa i ona na kraju kad je vidjela da nema izbora. Selo umire, odumire, tako s njom i njihova mladost, naše djetinjstvo…
Njezin osmijeh i bistre oči uvijek bi mi aktivirale knedlu. Nikada ne znam je li zbog tuge ili zbog sreće, ne znam koja je to emocija. Osim da je ljubav. Ona čista, prava.
Slabo čuje, ali i dalje dobro vidi, kreće se polako, ali sigurno. Vidi se u njoj snaga one žene koja je uz težak život na selu uz majku podigla i braću i sestre, pa kasnije uz djeda odgojila i odškolovala djecu u Zagrebu, a nas unuke svakog ljeta veselo dočekivala u, za nas, najljepšem selu na svijetu.
Dok je voda provrila, ona je već zamijesila trgance, onakve kakve nigdje nisam probala. Mama i ja smo se samo gledale očima punim ponosa i suza i ljubavi i tuge i sreće i tko zna čega još sve.
Tri generacije. Vidi nas.
Sanjala je kaže, veliku cestu, prostranu i široku, okolo lijepe, cvjetne i zelene poljane i to ju je uplašilo.
Pa ne znači valjda da ću još dugo živjeti? Da taj moj put još traje? Ne mogu više. – kaže i prasne u smijeh.
No ona je to doista i mislila. Pokazala nam je odjeću u kojoj je moramo pokopati, o svemu nas je obavijestila. Ona je spremna, za susret. Sa svojim Markom, majkom, ocem, braćom. Oprašta se uz smijeh, bez straha i toliko ležerno kao što je silne godine prolazila kroz teškoće. Priča mi priče, a ja ih snimam i pamtim i pišem.
Bako, mi te ipak još neko vrijeme ne damo, složimo se mama i ja i pogledamo, odmahujući glavom uz smijeh, ali i te suze koje su se i jednoj i drugoj rasule po licu.
Anči uzmi ovu knjigu. To je moja knjiga s kolačima. Krenulo je siromašno vidjet ćeš, a onda kako smo imali sve više i više, recepti su postajali sve bolji i bogatiji.
Uzela sam taj crni kožni notes u ruke i osjetila kako je u njemu sakupljeno cijelo moje djetinjstvo, ali i majčino. Ovdje su skrivene najslađe od svih tajni.
Može bako, ali želimo još tvojih medenjaka, jer kaže sanjarica da taj san znači dug život, zato se nemoj ti još spremati nigdje.
Notes sam stavila na policu, pored svih tih važnih i nevažnih knjiga, kao najvažniju od svih.