Stigla sam. Uzviknula sam zadihana ulazeći u autobus pun ljudi koji je kretao za Ljubljanu. Ili je barem trebao krenuti 15 minuta ranije. Tog sam jutra precijenila vlastite sposobnosti brzog spremanja, šetnja psa i pakiranja uz dodatak javnog prijevoza koji je sve samo ne redovan. 30 ljudi sjedilo je na svojim mjestima i probijalo me pogledom uz glasna šuškanja kako zbog ćemo zbog mene kasniti na odredište. Vozač mi je uzeo kartu i rekao da se smjestim na prvo mjesto koje vidim kako bi krenuli. Ispričala sam se autobusu i pognute glave što neprimjetnije moguće krenula pikirati slobodno mjesto. Ona je sjedila u desnom četvrtom redu do prozora, uhvatila me za ruku i rekla da sjednem pored nje i izbjegnem streljanje pogledom ostalih putnika. Pomaknula je svoju torbu i namignula velikim toplim očima. Ma dobro je, potapšala me po ramenu. Pa nije da će nekog ubiti tih 15 minuta, a vi ste čini se, imali burno jutro. Da čujem je l’ barem bio dobar provod sinoć kad jutros kasnite? Pitala me na najsuptilniji način pokušavajući ublažiti moju nelagodu. Osjetila sam u njoj nešto toplo. Tako je zračila. Raspričale smo se. Tek je nekoliko rečenica trebalo da obje shvatimo da smo zaljubljene u pisanje. Ona je pak, za razliku od mene, pričala kao da piše. Bilo je nešto mudro i nježno u njezinim očima, u načinu na koji je govorila kao da bira riječi. Ide u Ljubljanu kod prijateljice, vikendima je obično tako radila. U njoj je bilo života i iskustva nimalo pokvarenih ogorčenošću kakvo se zna vidjeti kod ljudi koji snažno žive život. Rekla sam joj da bih voljela pročitati što piše, na što je odmahnula rukom sa smiješkom: možda ti i pročitam, u tih zadnjih 15 minuta koliko će nam duže trajati put zbog tvog kašnjenja. Ponovo smo se glasno nasmijale, na što je autobus krenuo uzdisati.
Njih dvije
